„Ako sanjaš da jedeš paradajz , onda je to znak približavanja dobrog zdravlja. Ako u snu gledaš kako paradaiz raste, onda to znači da će tvoja kuća uskoro biti puna zadovoljstva i sreće.“
Veliki sanovnik
Paradajz je najpopularnija i najkontraverznija biljka na svijetu. Jedni su ga smatrali afrodizijakom, drugi su tvrdili da je otrovan, treća su ga svrstavali u voće, a četvrti su na sudu dokazivali da je paradaiz povrće, peti ga uzgajaju na naftnim platformama u Sjevernom ledenom okeanu, šesti su beduini koji ga uzgajaju u pustinjama Sinajskog poluostrva i tako u nedogled... Njegova biografija puna je uspona i padova. Uzvišenost i tajnovitost ovog ploda, reflektovana je kroz značenje njegovog imena na različitim jezicima: na francuskom „pomme d’amour“ znači jabuka ljubavi, na italijanskom „pomodoro“ se prevodi kao zlatna jabuka, a Mađari su ga nazvali „paradics“ što bukvalno znači raj. Poznati španski slikar Muriljo (Bartolomeo Esteban Murillo) ovjekovječio je i uzdigao ovaj plod, prikazujući ga na svom poznatom platnu „Kuhinja andjela“ (La Cuisine Des Anges), kao dio božanske hrane koju pripremaju andjeli.
Mistični planinski visovi Anda su pradomovina paradajza. Sjemenke ove biljke su peruanske ptice prenijele u Meksiko, gdje su je Asteci uzgajali i miješali sa divljim biljkama, pa tako stvorili predivnu raznolikost njenog ploda. U Evropu su sjeme paradajza donijele španske galije u 16. vijeku.
U početku je postojala sumnja da je paradajz otrovan, pa su mnogi ovu biljka uzgajali samo za ukras. Bogati ljudi u to vrijeme koristili su posudje od kalaja, koje ima visok sadržaj olova. Uslijed konzumiranja alkalnih namjernica (poput paradajza) olovo iz posudja se otapalo u hranu, što je rezultiralo teškim trovanjem čiji je ishod najčešće bio smrtan. Siromašni ljudi, koji su koristili drveni pribor za jelo, nisu imali ovakvih „bogataških“ problema, a samim tim ni averziju i strah od konzumiranja takve hrane. To je u osnovi razlog zašto je paradaij bio hrana samo za siromašne (naročito u Italiji), sve do sredine 19. vijeka kada je otkriveno da su listovi i stabljika ove biljke zaista otrovni, ali da su njeni plodovi izuzetno ukusni i zdravi.
Italija je bila najveći rasadnik „pomodor“-a. U Francusku je „pomme d’amour“ došao iz Provanse krajem 18. vijeka i zbog svoje crvene boje postao je kulinarski simbol Francuske revolucije. U Sjevernu Ameriku paradajz se pojavio kasno, ali nije donesen iz domovine već iz Evrope , donijeli su ga prvi italijanskim emigranti. U ljeto 1780. godine, ruski veleposlanik u Italiji dobio je zaduženje da u St. Petersburg carici Katarini II priredi degustaciju paradajza. Izgled i ukus ovog ploda osvojio je rusku caricu, koja je sa ogromnim oduševljenjem naredila da se njen dvor redovno iz Italije snadbjeva velikim količinama ove „ljubavne jabuke“, ne znajući da se u njenom carstvu (Krimu, Astrahanu , Gruziji) više od deset godina uspješno uzgaja taj isti paradajz!
Vrhunac svoje transformacije, paradajz je doživio 10. maja 1893. godine kada je postao pravi botanički kuriozitet. Polemike oko toga da li je paradajz voće ili povrće dovele su do toga da ovo pitanje riješava američki Vrhovni sud. Ozbiljan pravni skandal izbio je kada je carinik gospodin Hedden ocarinio veliku količinu paradajza kojeg je uvezao trgovac Nix. Tadašnji američki carinski zakon predvidjao je porez na povrće, a na voće ne. Sve do tada paradajz se računao i u voće i u povrće. Nakon plaćanja carine gospodin Nix je tužio carinika Hedden-a i tražio povraćaj novca. Botanički gledano paradajz se svrstava u bobičasto voće, medjutim kulinarski gledano paradajz se koristi i konzumira kao povrće. Američki Vrhovni sud je ipak utvrdio da se za potrebe trgovine i razmjene paradajz treba tretirati, ne prema botaničkoj, nego prema kulinarskoj definiciji, što znači da je paradajz u očima američkog pravosudja vrsta povrća i kao takvo će se oporezivati.
Najveću popularnost paradajzu donijela je pojava pizze, koju je nemoguće zamisliti bez crvenog paradajz sosa. Pigment koji paradajzu daje tu lijepu boju je likopen, koji posjeduje veoma jaka antioksidativna svojstva veoma značajna za prevenciju kancerogenih bolesti, bolesti srca i krvnih žila. Najmanje 85% likopena u ukupnoj hrani dolazi baš iz paradajza. Termička obrada paradajza uz dodatak malo maslinovog ulja omogućava organizmu lakšu i potpuniju konzumaciju likopena. Paradajz koji se konzumira mora biti zreo, crvene boje. Zeleni, nedozreli paradajz je otrovan zbog alkaloida koji sadrži, ali se kiseljenjem ta otrovnost neutrališe i dobija svojevrsni specijalitet.
Paradajz je nekada bio sezonsko voće koje dozrijeva od maja do oktobra. Medjutim u današnje vrijeme svih 365 dana u godini možemo uživati u njegovom ukusu i tako puno učiniti za svoje zdravlje. To nije sve, možemo ga i svih 365 noći u godini sanjati, Veliki sanovnik kaže da je i to veoma zdravo...
Sastojci za salatu:
250 gr mladog neslanog sira
14 šeri paradajza
Sastojci za preliv:
3 supene kašike maslinovog ulja
1 ½ supene kašike sirćeta balzamiko
2 režnja bijelog luka
1/3 kafene kašičice kopra
1 ½ supene kašike sirćeta balzamiko
2 režnja bijelog luka
1/3 kafene kašičice kopra
½ kafene kašičice sušenog timijana
1 supena kašika sušenog peršuna
prstohvat šećera
prstohvat šećera
prstohvat bibera
½ kafene kašičice krupne soli
Priprema:
Paradajz presjeći na pola, očistiti ga od sjemenki i poredjati po podmazanom plehu i peći u prethodno zagrijanoj rerni 90 minuta na 135ºC.
Pečeni paradajz ohladiti na sobnoj temperaturi.
U avanu pripremiti preliv: izgnječiti i sjediniti maslinovo ulje, sirće, bijeli luk, kopar,timijan, peršun, šećer, biber i sol.
Sir narezati na tanke komade. Na tanjiru naizmjenični redjati paradajz i sir, zatim preliti sa prelivom.
Napomena :
Paradajz može biti pečen dan unaprijed i spremljen u frižideru do upotrebe.
