Obrok salata „Pomme D’Amour“

„Ako sanjaš da jedeš paradajz , onda je to znak približavanja dobrog zdravlja. Ako u snu gledaš kako paradaiz raste, onda to  znači da će tvoja  kuća uskoro  biti puna  zadovoljstva i sreće.“

                                                                                                                                               Veliki sanovnik

Paradajz je najpopularnija i najkontraverznija  biljka na svijetu. Jedni su ga smatrali afrodizijakom, drugi su tvrdili da je otrovan, treća su ga svrstavali u voće, a četvrti su na sudu dokazivali da je paradaiz povrće, peti ga uzgajaju na naftnim  platformama u Sjevernom ledenom okeanu, šesti su beduini koji ga uzgajaju u pustinjama Sinajskog poluostrva  i tako u nedogled... Njegova biografija puna je uspona i padova. Uzvišenost i tajnovitost ovog ploda,  reflektovana je  kroz značenje njegovog imena na različitim jezicima: na francuskom „pomme d’amour“  znači  jabuka ljubavi, na italijanskom  „pomodoro“  se prevodi kao zlatna jabuka, a Mađari su ga nazvali  „paradics“ što bukvalno znači raj. Poznati španski slikar  Muriljo (Bartolomeo Esteban Murillo) ovjekovječio je i uzdigao ovaj plod, prikazujući ga na svom poznatom platnu „Kuhinja andjela“ (La Cuisine Des Anges), kao dio božanske hrane koju pripremaju andjeli.

Mistični planinski visovi Anda su pradomovina paradajza. Sjemenke ove biljke su peruanske ptice prenijele u Meksiko, gdje su je Asteci uzgajali i miješali sa divljim biljkama, pa tako stvorili predivnu raznolikost njenog ploda. U Evropu su sjeme paradajza donijele španske galije  u 16. vijeku.

U početku je postojala sumnja  da je paradajz  otrovan, pa su mnogi ovu biljka uzgajali samo za ukras. Bogati ljudi u to vrijeme koristili su  posudje od kalaja, koje ima visok sadržaj olova. Uslijed konzumiranja alkalnih namjernica (poput paradajza) olovo iz posudja se  otapalo u hranu, što je rezultiralo teškim trovanjem čiji je ishod najčešće bio smrtan. Siromašni ljudi, koji su koristili drveni pribor za jelo, nisu imali ovakvih „bogataških“ problema, a samim tim ni averziju i strah  od konzumiranja  takve hrane. To je u osnovi razlog zašto je paradaij bio hrana samo za siromašne (naročito u Italiji), sve do sredine 19. vijeka  kada je otkriveno da su listovi i stabljika ove biljke  zaista otrovni, ali da su njeni plodovi izuzetno ukusni i zdravi.

Italija je bila najveći rasadnik „pomodor“-a. U Francusku je „pomme d’amour“ došao iz Provanse krajem  18. vijeka i zbog svoje crvene boje postao je kulinarski simbol Francuske revolucije.  U Sjevernu Ameriku paradajz  se pojavio  kasno, ali  nije donesen  iz domovine već  iz Evrope , donijeli su ga  prvi italijanskim emigranti. U ljeto 1780. godine, ruski veleposlanik u Italiji dobio je zaduženje da  u St. Petersburg  carici Katarini II priredi degustaciju paradajza. Izgled i ukus ovog ploda  osvojio je rusku caricu,  koja je sa ogromnim oduševljenjem naredila da se njen dvor redovno iz Italije snadbjeva velikim količinama ove „ljubavne jabuke“, ne znajući da se  u njenom carstvu (Krimu, Astrahanu , Gruziji) više od deset godina uspješno uzgaja taj isti paradajz!

Vrhunac svoje transformacije, paradajz je doživio 10. maja 1893. godine kada je postao pravi botanički kuriozitet. Polemike  oko toga da li je paradajz voće ili povrće dovele su do toga da ovo pitanje riješava  američki Vrhovni sud. Ozbiljan  pravni skandal izbio je kada je carinik gospodin Hedden ocarinio veliku količinu paradajza kojeg je  uvezao trgovac Nix. Tadašnji američki carinski zakon predvidjao je porez na povrće, a na voće ne. Sve do tada paradajz se računao i u voće i u povrće. Nakon plaćanja carine gospodin Nix je tužio carinika Hedden-a i tražio povraćaj novca. Botanički gledano paradajz se svrstava u bobičasto voće, medjutim kulinarski gledano paradajz se koristi i konzumira kao povrće. Američki Vrhovni sud je ipak utvrdio da se za potrebe trgovine i razmjene  paradajz treba tretirati,  ne prema botaničkoj, nego prema kulinarskoj definiciji, što znači da je paradajz u očima američkog pravosudja vrsta povrća i kao takvo će se oporezivati.

Najveću popularnost paradajzu donijela je pojava pizze, koju je nemoguće zamisliti bez crvenog paradajz sosa. Pigment koji paradajzu daje tu lijepu boju je likopen, koji posjeduje veoma jaka antioksidativna svojstva veoma značajna za prevenciju  kancerogenih bolesti, bolesti srca i krvnih žila. Najmanje 85% likopena u ukupnoj  hrani dolazi baš iz paradajza. Termička obrada paradajza  uz dodatak malo maslinovog ulja omogućava organizmu lakšu i potpuniju konzumaciju likopena. Paradajz koji se konzumira mora biti zreo, crvene boje.  Zeleni, nedozreli paradajz je otrovan  zbog alkaloida koji sadrži, ali se kiseljenjem  ta otrovnost neutrališe i dobija svojevrsni specijalitet.

Paradajz je nekada bio sezonsko voće koje dozrijeva od maja do oktobra. Medjutim u današnje vrijeme svih 365 dana u godini možemo uživati u njegovom ukusu i tako puno učiniti za svoje zdravlje. To nije sve, možemo  ga i svih 365 noći u godini sanjati, Veliki sanovnik kaže da je i to veoma zdravo...

Sastojci za salatu:

250 gr mladog neslanog sira

14 šeri paradajza

Sastojci za preliv:

3 supene kašike maslinovog ulja
1 ½ supene kašike sirćeta balzamiko
2 režnja bijelog luka
1/3 kafene kašičice kopra

½  kafene  kašičice sušenog  timijana

1 supena kašika sušenog peršuna
prstohvat šećera

prstohvat bibera

½  kafene  kašičice krupne soli

Priprema:

Paradajz presjeći na pola, očistiti ga od sjemenki i poredjati po podmazanom plehu i  peći u prethodno zagrijanoj rerni  90 minuta na 135ºC.

Pečeni paradajz ohladiti na sobnoj temperaturi.

U avanu pripremiti preliv: izgnječiti i sjediniti maslinovo ulje, sirće, bijeli luk, kopar,timijan,  peršun, šećer, biber i sol.

Sir  narezati na tanke komade. Na tanjiru naizmjenični redjati paradajz i sir, zatim preliti sa prelivom.

Napomena :

Paradajz može biti pečen dan unaprijed i spremljen u frižideru do upotrebe.